Vitae...

petak, 24.05.2013.

Ciklona s Ligurskoga mora...

Kiši...postojano,
jesenje,
a ja mantram i mislima
čarobnoplavim
dozivam sunce zlatno,
pamučasti oblačak,
jutra zanjihana burom,
dane zavodljivih pogleda,
svijetle noći rasplesanih dodira,
škakljivih uzglavlja,
promuklih uzdaha i svilenih riječi...
Grmi...
tutnjava priječi da uhvatimo
ljeto isprepletenim prstima.....

nedjelja, 19.05.2013.

O rijekama što nikad ne staju

Nekoć, davno.
Isto je tako protjecala. Tiho.
I istim su koracima mjerili obalu
Dravsku,
Njih dvoje.
Do slobodne klupice nagnute nad vodu
Što nikada ne staje.
Njegovi duži . Dva njezina u jedan njegov.
Vrapčićevski koraci, zvao ih je nježno
Dok je čvrsto držao njezinu malu ruku u svojoj.
Da je ne izgubi, šaptao je .
Zagledani u suprotnu obalu
Zaboravljali na vrijeme.
Nosile ih želje. Snovi …kao
Drava što nosi list velikom i moćnom
Dunavu
Na dar.
Tamo kod Aljmaša.
Ljubili se ispod oraha
Jednog davnog ljeta.
Tajno pronašli utočište
Uz Utočište Gospino
Prije nego ga srušiše.
Ona brucošica. On apsolvent.
Nekoć davno.
Između dva rata.
Isto je tako protjecala.
Moćna. Ćudljiva.
Kao što i sada protječe dok je
Gledam .
I odnosi sobom:
Mladost,
Sjećanja,
Obećanja …

I nikad ne staje ….

ponedjeljak, 13.05.2013.

Jutrenje

Probudio se i posljednji, najusnuliji grozd i nadvio nad stazu.
Prolazim jutrom dok još drhtav i sjajan otkriva sebe
i svakom svojom sedefastom laticom pokušava dohvatiti
ljubičasti smisao svoga postojanja.
Stoji tu, na izgubljenoj cesti za utrobu moćne, zelene, prastare šume.
Prolazim i tragam.
Udišem miris tamne, plodne zemlje, drevni miris paprati.
Pozdravljam stare hrastove, stražare ovog čarobnoga perivoja.
Tišinom pozdravljam tišinu.
Filigranski se mreška zelenkasta voda uz moja stopala.
Kaplje s vrbe. Ogleda se nad jezercem i plače.
Za smaragdnim vretencem prozirnih, opnenastih krila.
Iz mračne dubine šume još ne dopiru zvuci jutra.
Mrak polako izdiše pred škrtim jutarnjim svjetlom.
Maglica. Izranjaju iz nje neke poznate siluete.
Očima tražim tvoju.
Opsjena si.
Privid stvoren željom iskonskom.
Osluškujem ne bih li ti začula glas.
Čujem tek izdah: tvoj, moj, vilinskih bića što danju napuštaju
livade i šume, a noću s vjetrom pjevaju i plešu?
Okrećem se i uspinjem k usamljenom dvorcu .
Čežnjivi zvuci Dorina klavira dopiru kroz odškrinute prozore.
Dvije ruke? Četiri?
Netko svira čežnjivu tužaljku.
U raskošnom zagrljaju cvjetnih ruku tek je u tom trenu
izdahnula svjetlost zatočena u kovanu, mračnu okviru.

Komentari da/ne?